Večer s WHW Akademijom
Ivana Bago: Naslijediti jugoslavensko stoljeće: umjetnost, povijest i generacija

predavanje, ponedjeljak, 06/05/2019, 19h, Galerija Nova, Showroom, Teslina 7, Zagreb

Ako je postmoderno doba, kako je tvrdio Fredric Jameson, obilježilo globalno oprostorenje vremena, u posljednjem desetljeću svjedočimo zaokretu ka onome što bi se moglo označiti dubinskom temporalizacijom globalnoga. I pored prevladavajućeg akademskog imperativa koji nalaže pisanje “globalnih povijesti (umjetnosti),” pojmovi poput antropocena, kapitalocena, kolonijalnosti (a ne više kolonijalizma), kozmizma, ancestralnosti, ili Velike Povijesti (Big History), koji zauzimaju istaknuto mjesto u suvremenoj umjetnosti i kritičkoj teoriji, ukazuju na temporalizacijske procedure koje historizaciju (katastrofe) sadašnjosti temelje na identifikaciji njenog jedinstvenog, “dubokog” ishodišta — čovjeka, Kapitala, neolitika, kolonijalizma, smrti, ili pak Velikog Praska. Taj susret globalne/planetarne krize i obnovljene potrage za historijskom totalizacijom svjedoči o povratku Povijesti, prije svega u vidu epistemološkog pothvata u kojem se znanje o prošlosti priziva kao deux ex machina, kako bi se s njime uhvatili u koštac sa stanjem urgentnosti, i na temelju kojega je zatim moguće iscrtati, no istovremeno i odgoditi, smjernice za buduće borbe.

Unatoč tome što je opsegom (naoko) manje ambiciozan, u umjetničkom, kritičkom i istraživačkom diskursu sve prisutniji pojam - Jugoslavija - također je moguće shvatiti kao konceptualni, umjetnički i povijesni okvir koji omogućava urgentnošću motivirane potrage za razumijevanjem i artikulacijom “cijele priče” južnoslavenske, ali i svjetske povijesti, postajući označiteljem za nerazriješena pitanja iz prošlosti koja još uvijek oblikuju horizont sadašnjosti. Premda se u javnom diskursu još uvijek uglavnom tretira kao psovka - povijesna činjenica njenog postojanja evocira se eufemizmima kao što su “bivša država,” a njeni ostaci nazivaju se “Balkanom,” “jugoistočnom Evropom,” ili “regijom” - posljednjih godina “Jugoslavija” je doživjela povratak na scenu, prije svega u kontekstu suvremenih umjetničkih praksi koje tim imenom određuju svoje dvadesetostoljetno nasljeđe. Što taj povratak traži, odnosno koji je zahtjev jugoslavenskog, jugoslavenstva i Jugoslavije? Redovito stavljeno u red “propalih ideja” i “umjetnih konstrukcija,” jugoslavenstvo, poput umjetnosti, zahtjeva određenu suspenziju nevjerice, ali samo kako bi se suspendirala vjera u nužnost “realno postojeće” stvarnosti. Ovaj obrat u srži je suvremenih umjetničkih praksi koje se bave jugoslavenskom prošlošću, koje će biti glavnom temom predavanja, i koje će se promatrati kao sljednici generacija što su tijekom dvadesetog stoljeća nastojale ocrtati vezu između jugoslavenstva, jugoslavenske povijesti i umjetnosti.

Ivana Bago je nezavisna istraživačica, povjesničarka umjetnosti i kustosica. Nedavno je na Sveučilištu Duke obranila doktorat iz povijesti umjetnosti i vizualne kulture. Osnivačica je, s Antonijom Majača, udruge Delve / Institut za trajanje, mjesto i variable, koja istražuje načine rada posvećene presjecanju akademskih, umjetničkih i kustoskih praksi. Tekstove o suvremenoj umjetnosti, konceptualnoj umjetnosti, povijesti izložbi i kustoskih praksi, performansu, feminizmu, (post)jugoslavenskoj umjetnosti i post-hladno-ratovskim umjetničkim historiografijama objavila je u brojnim znanstvenim i umjetničkim časopisima, zbornicima i katalozima, a članica je uredničkog odbora časopisa ARTMargins. Kustoski projekti uključuju izložbe i projekte: Moving Forwards, Counting Backwards, MUAC, Mexico City, 2012; The Orange Dog and Other Tales, Zagreb, 2009; Where Everything is Yet to Happen, Spaport Biennale, Banja Luka, 2009-2010.

Program podržavaju:
Erste Stiftung Beč
Foundation for Arts Initiatives
Gradski ured za kulturu Grada Zagreba
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
Zaklada Kultura Nova